Country Human Rights Practices 2007
CRNA GORA
Izvještaj o stanju ljudskih prava – 2007.
Crna Gora je republika sa mješovitim parlamentarnim i predsjedničkim sistemom vlasti sa oko 630.000 stanovnika. Novim ustavom , koji je Skupština usvojila 22. oktobra, zadržano je postojeće državno uređenje u kome se i jednodomni parlament (Skupština Republike Crne Gore) i predsjednik biraju na opštim izborima. U junu 2006. godine, poslije nacionalnog referenduma, država je proglasila svoju nezavisnost od Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Uslijedili su parlamentarni izbori u septembru 2006. Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) je izjavila da je način sprovođenja referenduma i izbora bio uglavnom u skladu sa međunarodnim standardima. Civilne vlasti su generalno imale efikasnu kontrolu nad bezbjednosnim službama. Vlasti su uglavnom poštovale ljudska prava svojih građana; međutim, tokom godine, bilo je izvještaja o nasilnim i proizvoljnim hapšenjima, policijskom zlostavljanju osumnjičenih lica u pritvoru, nekažnjavanju policajaca, dugom pritvoru u toku pretkrivičnog postupka i odugovlačenjima suđenja, zatvorskim uslovima ispod standarda, korupciji u policiji i sudstvu, trgovini ljudima i diskriminaciji usmjerenoj ka ženama i etničkim manjinama.
POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA
Dio 1 Poštovanje integriteta osobe, uključujući slobodu od:
a. Proizvoljnog ili nezakonitog lišenja života Nije bilo izvještaja da su vlasti ili njeni predstavnici počinili proizvoljna ili protivzakonita ubistva.
b. Nestanak Nije bilo izvještaja o politički motivisanim nestancima.
c. Mučenje i drugo okrutno, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje Ustav i zakoni zabranjuju takvu praksu; međutim, policija je povremeno tukla osumnjičene tokom hapšenja ili dok su bili pritvoreni radi ispitivanja. Zaključak interne policijske istrage je bio da su 30. jula tri policajca iz Budve upotrijebila prekomjernu silu protiv maloljetnika sa Cetinja. Policajci su bili suspendovani, a slučaj protiv njih pred tužilaštvom iz Kotora krajem godine nije bio okončan. Takođe 30. jula, policajci iz Bara su u policijskoj stanici pretukli dva lokalna stanovnika, Predraga Đukića i Ivana Abramovića. Policajci su bili suspendovani, a slučaj protiv njih pred tužilaštvom iz Bara je u toku. Prema izvještajima medija, građani su podnijeli jedan broj prijava protiv službenika policije zbog nasilnosti prema građanima prilikom hapšenja ili u pritvoru. Primjera radi, prijave su podnešene protiv policajaca Saše Anđelića i Ivana Radovića iz Herceg Novog zbog zloupotrebe položaja, iznude i zlostavljanja cvjećara iz Herceg Novog. Službenici su bili suspendovani. Policija je istraživala tvrdnje da je policajac Borislav Obradović iz Herceg Novog počinio dva teža kršenja ovlašćenja u dvije odvojene situacije, u vezi sa građanima koje je zaustavio zbog saobraćajnih prekršaja. Jedan slučaj je proslijeđen državnom tužiocu u Herceg Novom radi dalje istrage, dok je drugi proslijeđen policijskoj jedinici za unutrašnju kontrolu radi disciplinskog postupka. Oba slučaja su bila u toku krajem godine. Državni tužilac iz Berana je istraživao slučaj tri beranska policajca osumnjičena za prekoračenje ovlašćenja nad četiri pritvorena kosovska Albanca. U oktobru, poslije istrage policije i tužilaštva, organi su proslijedili sudu optužnicu protiv policije zbog nesrazmjerne upotrebe sile tokom racije u Tuzima u septembru 2006. godine. Tada su vlasti tvrdile da su osujetile terorističku zavjeru i objavile su pronalazak velike zalihe oružja i planove za napad na vladine zgrade. Neki protivnici vlasti su tvrdili da je racija koja se dogodila baš pred parlamenarne izbore bila politički motivisana (uhapšeni su bili povezani sa albanskom nacionalističkom organizacijom). Istraga Crnogorskog helsinškog komiteta je zaključila da je policija upotrijebila nesrazmjernu silu protiv nekih od uhapšenih lica i članova njihovih porodica tokom hapšenja i naknadnih ispitivanja. Uslovi u zatvoru i pritvoru Zatvorski uslovi nijesu ispunjavali međunarodne standarde, ali su vlasti radile na njihovom poboljšanju. Zatvorske prostorije bile su prestare, pretrpane, slabo održavane, i imale su neadekvatne higijenske uslove. U glavnom zatvoru je bilo oko dvaput više zatvorenika nego što su njegovi kapaciteti, s tim da su neke ćeliije imale i veći stepen pretrpanosti. Tokom 2006, vlasti su dovršile izgradnju dodatne prostorije glavnog zatvora koja je uključila dodatni prostor za zatvorske ćelije da bi se smanjila pretrpanost. Takođe je počet rad na rekontrukciji dva postojeća zatvorska dijela i izgradnji dvije nove zgrade. Zakon predviđa da vlasti treba da drže maloljetne zatvorenike odvojeno od odraslih i da pritvorenici koji čekaju suđenje treba da budu odvojeni od osuđenih kriminalaca; međutim, usljed pretrpanosti zatvora, te odredbe nijesu uvijek poštovane u praksi. Vlada je dozvolila posjete zatvoru posmatračima poštovanja ljudskih prava, uključujući Međunarodni komitet crvenog krsta (ICRC) i lokalne nevladine organizacije (NVO).I Međunarodni komitet crvenog krsta i Crnogorski helsinški komitet su posjetili zatvor nekoliko puta tokom godine. Predstavnici Kancelarije ombudsmana za ljudska prava su redovno posjećivali zatvore bez prethodne najave, susrijetali se sa pritvorenicima i zatvorenicima. d. Proizvoljno hapšenje ili pritvaranje Ustav i zakoni zabranjuju proizvoljna hapšenja i pritvaranja, i vlasti su uglavnom poštovale te zabrane. Uloga policije i aparata bezbjednosti Snage nacionalne i granične policije su bile odgovorne za primjenu zakona i održavanje reda. Njih je nadziralo Ministarstvo unutrašnjih poslova i bili su uglavnom djelotvorni. Nekažnjavanje je bilo problem; vlasti su istraživale zloupotrebe od strane policije, ali su krivične tužbe i osude policajaca bile rijetke. Tokom godine, 14 policajaca je otpušteno, a osam novčano kažnjeno zbog zloupotrebe položaja i prekoračenja ovlašćenja. Korupcija u policiji je bila problem; malo, uskopovezano društvo je obeshrabrivalo prijavljivanje korupcije i olakšavalo kriminalacima pristup službenicima policije. Hapšenje i pritvor Hapšenja zahtijevaju sudski nalog ili „jaku sumnju da je osumnjičeni počinio krivično djelo”. Vlasti mogu zadržati osumnjičena lica do 48 sati prije nego ih izvedu pred sudiju i optuže. Prilikom izvođenja lica pred sud, sudija donosi početnu odluku o zakonitosti pritvora. U praksi se izvođenje pred sud uglavnom vršilo u propisanom vremenskom roku. Zakon propisuje mogućnost angažovanja advokata i nesmetane komunicije sa njim tokom tog početnog perioda, ali se to nije uvijek dešavalo. Pritvorenici su uglavnom imali brz pristup članovima porodice. Postoji sistem kaucije; međutim, nije bio široko upotrebljavan jer su građani rijetko mogli da sakupe novac potreban za kauciju. Zakon dozvoljava vlastima da zadrže osumnjičeno lice do tri godine od dana kada je optužnica podnijeta do donošenja presude od strane suda prve instance. Poslije inicijalne presude kojom je lice proglašeno krivim, pritvor se može produžiti još jednu godinu dok se čeka na odluku apelacionog suda. Duga odugovlačenja suđenja, u kombinaciji sa teškoćama u ispunjavanju uslova za kauciju, povremeno su vodila do dugotrajnog pritvora u pretkrivičnom postupku. Lica pritvorena u pretkrivičnom postupku činila su 54% zatvorske populacije. Iako je teško odrediti prosječno trajanje pritvora u pretkrivičnom postupku, smatralo se da ne prevazilazi jednu godinu u 90% slučajeva. e. Uskraćivanje pravičnog javnog suđenja Ustav i zakoni predviđaju nezavisno pravosuđe; međutim, nedostatak saradnje između policije i tužilaca, zaostatak sudskih predmeta, često skromne sudske prostorije i korupcija u pravosuđu i dalje su predstavljali probleme. Pojedinci na vlasti su ponekad iz političkih razloga uticali na tužioce. Bilo je izvještaja da su sudije donosile sporne odluke zbog straha od odmazde, uključujući gubitak posla. Sudski sistem se sastoji od osnovnih, vižih (okružnih) sudova, Apelacionog, Upravnog i Vrhovnog suda. Vlasti su istraživale četiri slučaja navodnih ratnih zločina. Na dan 10. februara, viši sud u Bijelom Polju je otvorio istragu postupaka 12 oficira i vojnika podgoričkog korpusa bivše Vojske Jugoslavije (VJ) koji su osumnjičeni za ubistvo šest Albanaca sa Kosova u Kaluđerskom Lazu blizu Rožaja tokom NATO intervencije 1999. godine. Mediji su izvještavali da će takođe biti ispitane tvrdnje da je VJ ubila, u odvojenim prilikama, još 15 civila u periodu od marta do juna 1999. god. U decembru je Viši sud u Bijelom Polju počeo istragu u vezi sa optužbama da je sedam bivših članova vojske i policije počinilo ratne zločine protiv Muslimana u regionu Bukovice, na sjeveru zemlje, 1992. i 1993. god. Tužilac u Podgorici počeo je krivični postupak protiv šest policajaca koji su navodno direktno umiješani u deportaciju Muslimana 1992. godine u Republiku Srpsku, gdje su kasnije ubijeni. Međutim, protiv lica na višim položajima za koje javnost vjeruje da su umiješana, optužnice nijesu podnijete. Osnovni sud u Podgorici je otvorio istragu postupaka šest bivših članova VJ koji su osumničeni da su počinili zločine protiv civila i ratnih zarobljenika u kampu za ratne zarobljenike Morinj. Sudski postupci Suđenja u krivičnim procesima su javna; porota se ne koristi. Optuženi imaju pravo da prisustvuju svojim suđenjima i da se pravovremeno posavjetuju sa advokatom. Optuženi imaju pravo da angažuju advokata; međutim, advokat se obezbjeđuje o javnom trošku samo kada optužnica povlači potencijalnu kaznu višu od pet godina zatvora. Optuženi i njihovi advokati imaju pravo pristupa dokazima u posjedu vlasti koji su relevantni za njihove slučajeve. Oni uživaju pretpostavku nevinosti i pravo na žalbu. Iako su vlasti ponekada uticale na pravosuđe, prava optuženih bila su uglavnom poštovana. Neki posmatrači upozoravali su da neprekidna kontrola izvršne vlasti nad finansiranjem sudova pruža uticajnim članovima te grane sredstvo za vršenje neodgovarajućeg pritiska. Politički zatvorenici i pritvorenici Nije bilo izvještaja o političkim zatvorenicima i pritvorenicima. Građanski sudski postupci i pravni lijekovi Ustavom i zakonom predviđeno je nezavisno pravosuđe u parničnim predmetima. Strane su podizale tužbe navodeći kršenja ljudskih prava i ponekada su ih dobijale. Počev od 2004. godine, porodice žrtava su pokrenule ukupno 42 parnice protiv vlasti zbog deportacije Muslimana i Bošnjaka u Republiku Srpsku, Bosna i Hercegovina, 1992. godine, gdje su naknadno ubijeni ili su nestali. U mnogim slučajevima, porodicama je dodijeljena novčana nadoknada. Do kraja godine, Osnovni sud u Podgorici je donio odluku u 28 slučajeva a 14 su i dalje u toku; međutim, vlasti su podnijele žalbu za sve slučajeve u kojima je naknada štete dosuđena i do kraja godine nijesu platile nijednu. f. Proizvoljno miješanje u privatnost, porodični život, dom i prepisku Ustavom i zakonom su takve radnje zabranjene i vlasti su u praksi uglavnom poštovale te zabrane. Zakon zahtijeva da Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) dobije sudsko ovlašćenje za prisluškivanje; međutim, neki posmatrači su smatrali da je policija selektivno koristila prisluškivanje i praćenje opozicionih partija i drugih grupa bez sudskog ovlašćenja. Mnogi pojedinci i organizacije operisali su pretpostavkom da su bili, ili da su mogli biti, praćeni. Građani su mogli da izvrše uvid u tajne dosjee koje je o njima u periodu od 1945. do 1989. godine vodila bivša služba državne bezbjednosti, preteča ANB. Tokom godine, ANB je primila osam zahtjeva. Izbacivanje Roma iz bespravnih naselja je smanjeno.
Dio 2 Poštovanje građanskih sloboda, uključujući:
a. Slobodu govora i štampe Ustavom i zakonom su predviđeni sloboda govora i štampe; međutim, u praksi je bilo nekih ograničavanja slobode štampe. Pojedinici su mogli javno ili privatno kritikovati vlasti bez odmazde, a vlasti nijesu nadzirale političke sastanke ili na drugi način pokušavale da spriječe kritiku. Prema Ustavu i zakonu, sudovi su ovlašćeni da zabrane svaki medijski sadržaj kojim se poziva na nasilno zbacivanje ustavnog sistema, ugrožava teritorijalni integritet; podstiče rat, nasilje ili krivična djela, narušavaju prava i slobode građana; ili podstiče nacionalna, rasna ili vjerska netolerancija i mržnja. Štampani mediji su se sastojali od privatnih novina i jedne novine koja je u državnom vlasništvu koja se distribuira na nacionalnom nivou. Na dan 20. novembra, vlasti su raspisale tender za prodaju 51% akcija državne firme koja objavljuje dnevni list u državnom vlasništvu. Nezavisni mediji su bili aktivni i uglavnom su izražavali vrlo raznolike političke i socijalne stavove bez ograničavanja od strane vlasti. Vlasti nijesu ograničavale distribuciju inostranih publikacija. Postojao je veliki broj različitih javnih i privatnih elektronskih medija, uključujući nacionalnog javnog radio i televizijskog emitera, 14 lokalnih javnih radio stanica i tri lokalne javne televizijske stanice, kao i 19 privatnih TV stanica i 41 privatnu radio stanicu. Domaće radio i TV stanice redovno emituju programe jednog broja inostranih servisa. Dva novinara su fizički napadnuta tokom godine, a počinioci ubistva urednika Dana iz 2004. godine i ubistva tjelohranitelja jednog pisca iz 2006. godine još nijesu bili otkriveni do kraja godine. Postojao je mali broj dokumentovanih tvrdnji o političkom pritisku na medije. Na dan 1. septembra, Željka Ivanovića, direktora podgoričkog dnevnika Vijesti, napale su tri osobe u centru Podgorice. Poslije napada, Ivanović je rekao novinarima da vjeruje da je napad izvršen po nalogu Mila Đukanovića, lidera vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) i bivšeg premijera, u znak odmazde za negativno izvještavanje Vijesti o navodnoj korupciji i uticaju mafije. Đukanović je 12. septembra podnio tužbu protiv Ivanovića, Ljubiše Mitrovića, glavnog urednika novina, i firme Daily Press koja izdaje novine, tražeći 1,46 miliona dolara (milion eura) kao naknadu za ,,povredu ugleda i duševne patnje’’. Vlasnici Vijesti su optužili Đukanovića da je parnica njegov pokušaj da suzbije slobodu izražavanja. Suđenje je počelo 26. novembra. Advokati odbrane su tražili da predsjednik suda izuzme sudiju zbog njegove pristrasnosti prema tužiocu, pošto je isti odbio njihov zahtjev da se Đukanović pojavi pred sudom radi doktorskog pregleda kojim bi se utvrdile njegove duševne patnje. Suđenje protiv dvije osobe koje su priznale da su napale Ivanovića počelo je 11. decembra pred Osnovnim sudom u Podgorici. U Beranama su 2. novembra dva maskirana lica fizički napala Tufika Softića, novinara i do nedavno glavnog urednika javnog Radija Berane, koji je takođe radio kao dopisnik dnevnih novina Republika. Softić je izjavio za medije da ne zna ko ga je napao i da ne može prepoznati nikakav motiv za napad. Policija do kraja godine nije uhvatila počinioce niti otkrila motive napada. Nije bilo izvještaja o direktnoj cenzuri medija od strane vlasti. Zvaničnici su povremeno prijetili medijskim organizacijama, koje su ih optuživale za malverzacije, da će ih tužiti za klevetu i vladini zvaničnici su podnosili tužbe za klevetu protiv medijskih organizacija. Uprkos ovim dešavanjima, posmatrači su tokom godine uočili skroman napredak spremnosti medija da kritikuju vlasti. Istaknutost članaka i programa koji su kritikovali vlasti tokom godine znak je da autocenzura nije bila veliki problem; međutim, posmatrači su uočili da su neki novinari, zbog nedostatka stručnosti i usljed njihove političke orijentacije, bili podložni različitim političkim i poslovnim uticajima. Sem toga, neke NVO su upozoravale da praksa pojedinih zvaničnika da tuže novinare zbog klevete može spriječiti novinare da iskreno izvještavaju o događajima. Tužbe za klevetu mogu podrazumijevati novčane kazne do otprilike 29.848 $ (14.000 eura). Predsjednik Višeg suda u Podgorici je tužio Petra Komnenića, novinara nedjeljnika Monitor, jer je u jednom članku napisao da ga je policija tajno prisluškivala na zahtjev specijalnog tužioca za organizovani kriminal zbog njegovih navodnih veza sa kriminalcima. Do kraja godine suđenje nije počelo. Predsjednik Višeg suda je takođe tužio glavnog urednika dnevnika Vijesti zbog klevete zato što su Vijesti 8. maja, u članku o zatvorenoj sjednici parlamentarnog odbora za bezbjednost, objavile da je direktor policije, navodno, imenovao predsjednika Višeg suda kao jednog od sudija koji je ometao neke policijske istrage. Suđenje je u ovom slučaju počelo. Nije bilo hapšenja u vezi sa napadom na Jevrema Brkovića, poznatog pisca i predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, koji se desio oktobra 2006. godine u centru Podgorice. Napadači su ubili tjelohranitelja Brkovića, a njemu nanijeli teške povrede. Brković je pretpostavljao da je napad isprovocirao njegov najnoviji roman, koji se bavi švercom cigareta i vezom između politike i organizovanog kriminala. Ubistvo Duška Jovanovića, direktora i glavnog urednika vodeće opozicione novine Dan koje se dogodilo 2004. godine, nastavilo je da odjekuje, uprkos kontroverznom oslobađanju osobe koja je bila optužena za taj zločin, u decembru 2006. godine. Slavoljub Šćekić, visoki policijski inspektor koji je istraživao smrt Jovanovića i druga neriješena ubistva, i sam je ubijen 2005. godine. Suđenje za 10 lica koja su optužena za ubistvo Šćekića počelo je 26. marta i krajem godine je bilo u toku. Zakon nalaže da bivši državni mediji moraju biti zaštićeni od direktne partijske ili vladine kontrole; međutim, neki posmatrači su tvrdili da vlasti pokušavaju da održe kontrolu nad nacionalnim javnim servisima. Savjet nacionalne Radio-Televizije, formiran sa ciljem da osigura nezavisnost emitera kojeg je ranije kontrolisala Vlada, zakonski je u obavezi da uključi predstavnike NVO sektora; međutim, 12. jula i 17. decembra, kao i dvaput tokom 2006. godine, vladajuća koalicija je u Skupštini odbila da glasanjem verifikuje neke predloge NVO sektora za ove pozicije. Opozicione partije, neke NVO i odbijeni kandidati su to nazvali kršenjem zakona, koji zahtijeva da Skupština samo verifikuje, a ne i da glasa za kandidate za članstvo u Savjetu. Neki posmatrači su takođe primjetili da je veliki broj postojećih članova Savjeta bio u tijesnim vezama sa vlastima i da je javni servis jasno favorizovao vlast. Sloboda interneta Nije bilo ograničavanja pristupa internetu od strane vlasti ili izvještaja da su vlasti nadzirale elektronsku poštu ili internet čatovanje. Pojedinici i grupe su mogli da saopštavaju svoje stavove na miran način putem interneta, uključujući i elektronsku poštu. Prema Agenciji za telekomunikacije, u 2007.godini je bilo nekih 150.000 korisnika interneta, što čini 29 korisnika na 100 građana. Akademska sloboda i kulturna dešavanja Nije bilo ograničavanja akademske slobode ili kulturnih dešavanja od strane vlasti.
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja Ustavom i zakonom su predviđene sloboda okupljanja i udruživanja, i vlasti su uglavnom u praksi poštovale ta prava.
c. Sloboda vjeroispovijesti Ustavom i zakonom je predviđena sloboda vjeroispovijesti, i vlasti su uglavnom u praksi poštovale ovo pravo. Vjerske zajednice su odvojene od države, jednake pred zakonom i slobodne da vrše svoje rituale i službe. Vlasti su tri puta spriječile Filareta, vladiku Srpske pravoslavne crkve, da uđe u državu jer je on na spisku Haškog tribunala onih koji pomažu bjegunce i ratne zločince, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Vladika Filaret je u znak protesta počeo štrajk glađu i poslije 11 dana Vlada mu je odobrila ulazak, pod nadzorom lokalnih državnih organa, radi vršenja vjerskih ceremonija. Tokom godine nije bilo izvještaja o napretku u vezi sa povraćajem crkvene imovine. Srpska pravoslavna crkva je tvrdila da su vlasti na diskriminatoran način primjenjivale Zakon o restituciji. Nije donešena presuda o tužbi koju je ta crkva 2005. god. podnijela Evropskom sudu za ljudska prava, tvrdeći da su odugovlačenja rješavanja crkvenih zahtjeva za vraćanje imovine koju su vlasti oduzele poslije II svjetskog rata politički motivisana. Društvene zloupotrebe i diskriminacija Vjeroispovijest i nacionalna pripadnost su bile blisko isprepletane, i u mnogim slučajevima je bilo teško identifikovati porijeklo diskriminatornih postupaka kao prevashodno religijsko ili nacionalno. Bilo je nekih izvještaja da su neki društveni elementi nastavili da diskriminišu neke vjerske zajednice. Nastavljene su tenzije između kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve i Srpske pravoslavne crkve, između ostalog, i zbog crkvene imovine. Na dan 18. aprila, policija je spriječila nekoliko stotina pristalica Crnogorske pravoslavne crkve da uđu u manastir Srpske pravoslavne crkve na Cetinju. Lideri Crnogorske pravoslavne crkve su nastavili da tvrde da su vlasnici cjelokupne imovine Srpske pravoslavne crkve, za koju tvrde da im je oduzeta posle ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, 1918. godine. U noći između 9. i 10. avgusta, nepoznati počinioci su postavili bombu u podgoričkoj Crkvi novih mučenika pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Policija je sprovela istragu, ali nije uhapsila nijednog osumnjičenog. Ploča na Islamskom centru u Baru je oštećena kamenjem 21. septembra. Odbor Islamskog centra u Baru je osudio taj napad, koji je po njihovim riječima, bio peti slučaj vandalizma na ploči. U zemlji je živio mali i raštrkani broj pristalica judaizma. Zaključak ankete koju je 2004. izvršio Republički zavod za statistiku bio je da ne postoji organizovana jevrejska zajednica; jedna međunarodna jevrejska NVO došla je do sličnog zaključka. Nije bilo izvještaja o antisemitskim postupcima. Za detaljnije podatke možete pogledati Međunarodni izvještaj o slobodi vjeroispovijesti za 2007.
d. Sloboda kretanja, interno raseljena lica, zaštita izbjeglica i apatridi Ustav i zakoni predviđaju slobodu kretanja na teritoriji zemlje, putovanja u inostranstvo, emigraciju i repatrijaciju, i vlasti su u praksi uglavnom poštovale ova prava. Vlasti su sarađivale sa Kancelarijom visokog komesarijata UN za izbjeglice (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama u pružanju zaštite i pomoći interno raseljenim licima, izbjeglicama, izbjeglicama u povratku, tražiocima azila, apatridima i drugim licima za koje se UNHCR zanima. Zakonom je zabranjen prinudni egzil i vlasti ga nijesu primjenjivale. Interno raseljena lica (IDPs) Iako je zemlja postala nezavisna od Srbije juna 2006. godine, vlasti su nastavile da ubrajaju 16.155osoba koje su raseljena sa Kosova u „interno raseljena lica”. Takođe su 8.527 osoba porijeklom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine vodili kao „raseljena lica”. Ova je cifra povećana jer je Vlada donijela odluku da tretira 1.601 lice koje čeka na donošenje odluke o svom statusu kao interno raseljena lica, iako još nije donešena konačna odluka. Do kraja godine vlasti nijesu utvrdile da li jedna ili obje spomenute grupe mogu biti smatrane izbjeglicama prema novom državnom Zakonu o azilu. Od juna 2004. godine, 24 osobe čije porijeklo nije sa Kosova, iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine su registrovane kao raseljene kod Vlade. Oko 2.000 raseljenih lica je podnijelo zahtjeve za rezidencijalni status, ali nijedan nije bio u potpunosti riješen do kraja godine. Otvaranjem svojih granica aprila 1999, Vlada je prihvatila i pružila zaštitu i pomoć za nekih 50.000 - 70.000 interno raseljenih lica sa Kosova. Vlasti su dozvolile interno raseljenim licima da pristupaju lokalnim i međunarodnim humanitarnim organizacijama i dozvolile su im da prihvate pomoć koju ove grupe nude. Vlasti nijesu napadale interno raseljena lica niti su im oni bili meta, a nijesu ih ni prisilno vraćali ili preseljavali pod opasnim uslovima. Zaštita izbjeglica Skupština je juna 2006. usvojila Zakon o azilu, kojim se predviđa davanje azila ili izbjegličkog statusa licima u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija iz 1951. god. u vezi sa statusom izbjeglica i njenim protokolom iz 1967. god. Vlada je uspostavila sistem pružanja zaštite izbjeglicama koji je stupio na snagu 25. januara. U praksi su vlasti obezbijedile neku zaštitu od vraćanja izbjeglih lica u zemlju gdje se plaše da će biti proganjani. Prema uspostavljenim procedurama, vlasti su upućivale izbjegličke slučajeve kancelariji Visokog komesarijata UN za izbjeglice na rješavanje u skladu sa prethodno potpisanim memorandumom o razumijevanju. Tokom godine, 10 lica se prijavilo UNHCR-u za izbjeglički status. Od njih, jednoj osobi je taj status odobren, osam je odbijeno, a jedan slučaj je u toku. Vlasti su takođe bile spremne da obezbijede privremenu zaštitu pojedincima koji možda ne mogu da ispune uslove za status izbjeglice prema Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967; međutim, nije bilo lica koja su tražila takvu vrstu zaštite tokom godine. Vlasti su sarađivale sa UNHCR-om i drugim humanitarnim organizacijama u pružanju pomoći izbjeglicama i tražiocima azila. Uslovi za izbjeglice su varirali; oni koji u zemlji imaju rođake ili imovinu su mogli da nađu smještaj i, u nekim slučajevima, posao. Ostali su bili smješteni uglavnom privatno; bilo je mnogo porodičnih naselja i jedan kolektivni centar. Državljansto proističe od državljanstva roditelja (jus sanguinis). Bilo je slučajeva kada izbjeglice i interno raseljena lica nijesu bili priznati kao državljani Crne Gore. UNHCR je izvijestio da je to značajan problem među djecom izbjeglica i interno raseljenih lica koja su rođena u Crnoj Gori.
Dio 3 Poštovanje političkih prava:
Pravo građana da promijene vlast Ustavom i zakonom je predviđeno pravo građana da mirnim putem promijene vlast, i građani su u praksi koristili to pravo putem periodičnih, slobodnih i pravičnih izbora održanih na osnovu opšteg prava glasa. Izbori i politička participacija Zemlja je proglasila nezavisnost nakon građanskog odobrenja na referendumu maja 2006. godine. OEBS je konstatovao da je referendum održan u skladu sa standardima OEBS-a i ostalim međunarodnim standardima. Međunarodni i lokalni posmatrači su uočili da je ponegdje bilo nepravilnosti, od kojih su najznačajnije bile one u seoskim područjima gdje je bilo nekoliko slučajeva kada su muževi naređivali svojim suprugama kako da glasaju. Parlamentarni izbori su održani u septembru 2006. OEBS je konstatovao da su način vođenja kampanje i glasanje, uopšteno uzevši, sprovedeni u skladu sa međunarodnim standardima. Međutim, posmatrači OEBS-a kritikovali su činjenicu da su izmjene u izbornom zakonu izvršene nakon raspisivanja izbora i ponovili svoj stav da zakon kojim se stranačkim liderima daje pravo da biraju polovinu svojih predstavnika u Skupštini sa bilo kog dijela izborne liste stranke, narušava transparentnost. Vladajući DPS je na vlasti bez prekida, u raznim koalicijama, još od ponovnog uvođenja višepartijskog sistema, 1991. godine. Međutim, DPS se takmičio na jednakoj pravnoj osnovi sa svim ostalim strankama. Svi pojedinci i partije mogli su se slobodno kandidovati i učestvovati na izborima. U aprilu je Ministarstvo unutrašnjih poslova raskinulo radni odnos sa policajcem Suadom Muratbašićem iz Rožaja, pošto ga je prvo suspendovalo nekoliko mjeseci ranije. Muratbašić je tvrdio da je suspenzija rezultat njegovog odbijanja naredbe da utiče na komšije Muslimane da glasaju za DPS tokom parlamentarnih izbora u septembru 2006. Takođe je optužio predstavnika DPS-a da je bio umiješan u njegov otkaz. Od ukupno 81 mjesta u Skupštini, devet je pripalo ženama, dok je jedna žena bila član Vlade. Od ukupno 81 mandata u Skupštini, 16 je pripalo pripadnicima nacionalnih manjina, a dva člana iz redova nacionalnih manjina su članovi Vlade. Pet skupštinskih mjesta su prema zakonu odvojena za Albance. Albanci, Muslimani, Bošnjaci i Hrvati su učestvovali u političkom procesu a njihove partije, kandidati i glasači su učestvovali na svim izborima. Nijedan Rom nije učestvovao na izborima niti je imao mandat u Skupštini. Veoma je izražena slaba zastupljenost Roma u vlasti; samo je jedan Rom bio na izabranoj funkciji na svim državnim nivoima. Korupcija u Vladi i transparentnost Zakon predviđa krivične sankcije za korupciju. Međutim, Vlada nije djelotvorno sprovodila ove zakone i postojala je široko prisutna percepcija korupcije u državnom sektoru, naročito u izvršnoj i sudskoj grani vlasti. Prema pokazateljima Svjetske banke za istraživanje upravljanja u svijetu, korupcija je bila ozbiljan problem. Vlada je 12. jula objavila prvi izvještaj o sprovođenju svog akcionog plana protiv korupcije. Izvještaj je pripremljen da bi se dao sveobuhvatan analitički pregled svih dovršenih mjera u toku prvih devet mjeseci od sprovođenja programa (septembar 2006 - maj 2007). Početkom 2007, Vlada je uspostavila nacionalnu komisiju radi praćenja sprovođenja borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Komisija je postavila svog predsjednika, potpredsjednika i sekretara, utvrdila sastav i djelokrug svog rada. Predsjednica Nacionalne komisije je potpredsjednica Vlade za evropske integracije, gđa Gordana Đurović. Službenici policije su podlijegali zakonima o otkrivanju finansijskih podataka. Optužbe o korupciji, koje su se odnosile na privatizaciju državne imovine, bile su široko prisutne. Posmatrači su primijetili da je nedostatak transparentnosti spriječio građane da ocijene tačnost tih tvrdnji. Vlada je objavila da je primila 204 zahtjeva za davanje podataka o privatizacionim aktivnostima, uključujući 180 od jedne NVO, i da je odgovorila na svaki. Zakon zahtijeva da državni zvaničnici, uključujući zakonodavce, javno navode svoje plate i imovinu, međutim, zakon nije u potpunosti sproveden, a mnogi zvaničnici su odbili da se povinuju ovom zahtjevu. Nije postojala zakonska sankcija za nepostupanje po ovom zahtjevu. Podgorički sud je 12. aprila oslobodio Veselina Vukotića, zamjenika predsjedavajućeg Savjeta za privatizaciju, i Branka Vujovića, direktora vladine Agencije za restruktuiranje privrede i strana ulaganja, optužbi da su prekršili tendersku proceduru prilikom privatizacije nacionalne naftne kompanije Jugopetrol. Tužilac iz Podgorice je podnio žalbu i ovaj slučaj je krajem godine bio u toku. Ustav i zakon omogućavaju slobodan pristup informacijama; međutim, u praksi se rezultati vlasti u omogućavanju pristupa javnim informacijama razlikuju od slučaja do slučaja. Neka ministarstva su nerado sprovodila zakon u potpunosti, javno kritikujući zahtjeve za uvid u informacije, dok su druga ministarstva rado izlazila u susret ovim zahtjevima. Nadležni organi su obično navodili razloge za odbijanje zahtjeva, što je ostavljalo mogućnost da se podnese žalba sudovima. Dok su sudovi obično podržavali slobodan pristup informacijama, njihovi nalozi ministarstvima su često bili dvosmisleni i shodno tome, ignorisani.
Dio 4 Vladin stav po pitanju međunarodnih i nevladinih istraga o navodnim kršenjima ljudskih prava Jedan broj domaćih i međunarodnih grupa za ljudska prava je, uglavnom funkcionisao bez ograničenja od strane vlasti, istražujući i objavljujući svoje nalaze o slučajevima povrede ljudskih prava; međutim, javila se optužba da je policija odgovorna za prijetnje smrću jednom aktivisti za ljudska prava. Vladini zvaničnici su uglavnom bili kooperativni i imali razumijevanja za njihove stavove. Jedan broj NVO, uključujući Crnogorski helsinški komitet, Centar za demokratiju i ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje, Akciju za ljudska prava i istraživač Aleksandar Zeković istraživali su slučajeve povrede ljudskih prava. Posmatrači su im pripisivali zasluge za pružanje pomoći kod smanjivanja policijske brutalnosti i drugih vrsta zloupotreba. U maju je Aleksandar Zeković, nezavisni istraživač ljudskih prava i član Savjeta za građansku kontrolu rada policije, optužio Mirka Banovića, šefa obezbjeđenja direktora policije, da je odgovoran za brojne prijetnje smrću koje su mu upućivane. Policijska istraga je isključila Banovića kao osumnjičenog ali nije uspjela da identifikuje počinioce. Zeković je tražio od državnih zvaničnika da ga zaštite ali je kasnije tvrdio da je obezbijeđena zaštita ograničena, tj. da mu je pružena samo na putu od kuće do posla i nazad. Vlast je sarađivala sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). U Budvi je 17. juna crnogorska policija uhapsila bivšeg generala srpske policije, Vlastimira Đorđevića, koga je tražio ICTY, i prebacila ga je u Hag. Međunarodni sud pravde u Hagu je 26. februara presudio da Crna Gora nije strana u tužbi za genocid koju je 1993. godine podnijela Bosna i Hercegovina protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Zaštitnik ljudskih prava i sloboda (ombudsman) nema ovlašćenja nad radom sudova, osim u slučajevima pretjeranog odugovlačenja postupka, očigledne zloupotrebe u vođenju postupka, kao i neizvršavanja sudskih odluka. Kancelarija ombudsmana je funkcionisala bez miješanja od strane Vlade ili političkih partija i vlasti su kancelariji obezbijedile adekvatne resurse. Ombudsman je, uglavnom, smatran efikasnim. Nakon što utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava ili sloboda, ombudsman može inicirati pokretanje disciplinskog postupka ili otpuštanje prekršioca. Nepoštovanje ombudsmanovog zahtjeva za pristup zvaničnim podacima, dokumentima i prostorijama, ili zahtjeva za svjedočenje na sudskoj raspravi, povlači za sobom novčane kazne u iznosu od deset do dvadeset minimalnih mjesečnih zarada - od 730$ do 1.460 $ (500-1000 eura). Nijedna novčana kazna nije izrečena tokom godine, jer su svi ombudsmanovi zahtjevi ispoštovani. U maju je kancelarija ombudsmana dostavila Skupštini svoj treći godišnji izvještaj. Najveći broj žalbi, kojih je bilo manje nego prošle godine, ticalo se kašnjenja u radu sudova, zaštite radničkih prava, rada lokalnih vlasti u oblasti uređenja prostora i primjene socijalno-ekonomskih prava; samo nekoliko žalbi se ticalo neadekvatnog postupanja policije. Generalno uzevši, Vlada i sudovi su sprovodili u djelo ombudsmanove preporuke.
Dio 5 Diskriminacija, društvene zloupotrebe i trgovina ljudima Ustav i zakon zabranjuju diskriminaciju po osnovu rase, pola, invaliditeta, jezika ili društvenog statusa; međutim, Vlada nije bila efikasna u sprovođenju ovih zabrana u praksi. Problemi su bili: nasilje i diskriminacija nad ženama, zloupotreba djece, trgovina ljudima i diskriminacija nacionalnih manjina. Žene Silovanje, uključujući i silovanje bračnog partnera, je protivno zakonu. Sprovođenje je i dalje ostalo značajan problem. Nije bilo hapšenja ili osuda zbog silovanja bračnog partnera tokom godine. Duboko uvriježeni društveni stavovi doprinijeli su daljoj stigmatizaciji žrtava silovanja, a i sudije su često dozvoljavale klevetanje žrtava na sudskim saslušanjima. To je rezultiralo time da su žrtve nerado prijavljivale silovanje, uključujući i silovanje od strane bračnog partnera. Kazna za silovanje, uključujući silovanje od strane bračnog partnera, predviđa zatvorsku kaznu od jedne do deset godina; međutim, vlasti mogu voditi istragu u vezi krivičnog djela samo ako žrtva podnese krivičnu prijavu. Tokom godine, zvanični organi, uključujući policiju, i u izvjesnoj mjeri i pravosuđe, poboljšali su reagovanje na nasilje u porodici; međutim, njihovi napori su i dalje ostali neadekvatni. Nasilje u porodici je krivično djelo koje se kažnjava novčano ili zatvorom do 10 godina, u zavisnosti od ozbiljnosti prekršaja, ili zatvorom od 3 do 12 godina u slučaju smrtnog ishoda. Lokalna NVO je procijenila da se 80% porodičnog nasilja nad ženama odnosilo na silovanje od strane bračnog partnera. Žrtve porodičnog nasilja rijetko su prijavljivale slučajeve nadležnim organima. Prema nalazima istraživanja javnog mnjenja koje je sprovela NVO SOS 2005. godine, samo 45% žrtava je prijavljivalo policiji slučajeve nasilja u porodici. Međutim, ovoj NVO je prijavljeno 267 slučajeva porodičnog nasilja 2006. godine. Prostitucija je krivično djelo, isto kao što su to i podsticanje na prostituciju i podvođenje. Vlada je preduzela aktivne mjere da suzbije ta krivična djela. Prostitucija je postojala ali nije bila široko prisutna. Trgovina ženama u cilju seksualne eksploatacije jeste bila problem. Seksualno uznemirivanje je bilo problem. Društvo je taj problem u velikoj mjeri tolerisalo. Iako su se žrtve ustručavale da prijave seksualno uznemiravanje, policija je obično bila efikasna u intervenisanju kada se to od nje zahtijevalo. Žene imaju ista prava kao i muškarci kada je u pitanju pravo na svojinu, porodično pravo i sudski sistem; u praksi, međutim, žene nijesu uživale isti status kao i muškarci. Tradicionalno patrijarhalno shvatanje polova, po kojem žene treba da budu podređene muškim članovima porodice, i dalje je prisutno i dovodi do kontinuirane diskriminacije žena u kući. U ruralnim oblastima žene nijesu mogle uvijek koristiti pravo da upravljaju svojinom i muževi su povremeno uticali na glasanje svojih žena na izborima. Mali broj žena je zauzimalo rukovodeće pozicije u vlasti ili privredi. Međutim, primjetno je izvjesno poboljšanje, poput činjenice o rastućem broju žena sudija, a bilo je i mnogo žena u profesionalnim oblastima, poput prava, nauke i medicine. Žene imaju zakonsko pravo na jednaku zaradu za istu vrstu posla kao i muškarci; međutim, to nije bio uvijek slučaj u praksi. Vladina Kancelarija za ravnopravnost polova je odgovorna za zaštitu pravnih i ekonomskih prava žena. Kancelarija je izdala publikacije o antidiskriminaciji i radila je na nacionalnom akcionom planu za ravnopravnost polova. Skupština je 24. jula donijela zakonodavstvo kojim je muškarcima i ženama dat jednak status u svim oblastima života. Djeca Vlasti su se opirale registraciji sve rođene djece izbjeglica i interno raseljenih lica, što je rezultiralo apatridijom i uskraćivanjem nekih javnih službi. Vlada je bila posvećena zdravstvenim i obrazovnim potrebama djece; međutim, ona nije izdvojila adekvatna sredstva kako bi postigla taj cilj. Većina romske djece posjeduje malo ili uopšte ne posjeduje obrazovanje više od osnovnog obrazovanja i Vlada nije preduzela adekvatne napore da prati ili podstakne dalje pohađanje škole od strane romske djece. Romska djeca koja su pohađala školu bila su često izolovana. Školovanje je besplatno, obavezno i opšte do osmog razreda. Nije bilo razlike u tretmanu i pohađanju časova od strane dječaka i djevojčica na nivou osnovne i srednje škole. Albanska djeca su imala pristup nastavi na njihovom maternjem jeziku; međutim, pojedini Albanci su kritikovali vlasti što nijesu kreireale nastavne planove i sadržaje na osnovu kojih bi Albanci mogli učiti o sopstvenoj kulturi i istoriji. Dječaci i djevojčice su imali jednak pristup državnoj zdravstvenoj zaštiti. O zloupotrebi djece je nedovoljno izvještavano i Vlada je ovom problemu posvetila malo pažnje. Zakon ne dozvoljava maloljetnicima da podnesu prijavu za neko krivično djelo bez prisustva roditelja ili staratelja. Kao posljedica, vlasti skoro da nijesu imale prijava o zloupotrebi djece ili incestu. Brak između djece bio je problem, naročito među Romima. U romskoj zajednici, dječaci i djevojčice se generalno vjenčavaju u ranoj dobi i sa tendencijom udaje djevojaka u ranijoj dobi od muškaraca. Problem je ugalvnom bio ignorisan od strane vlasti. Trgovina djevojčicama u cilju seksualne eksploatacije je bila prisutna kao problem. Rad djece je bio problem. Trgovina ljudima Zakon zabranjuje sve oblike trgovine ljudima; međutim, bilo je izvještaja i o trgovini ljudima u, iz, preko i unutar zemlje. Crna Gora je bila prvenstveno tranzitno područje za trafikovane osobe, naročito žene i djecu, i u manjoj mjeri bila je izvor i destinacija za žrtve trgovine ljudima. Bilo je teško dobiti statistiku o stvarnom broju žrtvava trgovine ljudima nasuprot zvaničnim podacima. Trgovci ljudima su sve više izbjegavali da drže žrtve u javnim lokalima kao što su kafići i noćni klubovi. Nezavisnost od Srbije je transformisala značajan dio slučajeva koji su ranije bili tretirani kao interna trgovina ljudima u eksternu, prekograničnu trgovinu ljudima. Međutim, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), sveukupni nivo trgovine ljudima je ostao na istom nivou kao 2006. Ljudima se trgovalo primarno zbog prostitucije, ali trgovina ljudima u svrhe rada je takođe postojala. Unutrašnja trgovina ljudima nije bila glavni problem. Žrtve su bile uglavnom žene i djevojčice sa obrazovanjem nižim od prosječnog i obično, ali ne uvijek, siromašne. Trgovci ljudima su obično bili građani koji rade povremeno sa stranim partnerima i povezani su sa širim organizacijama organizovanog kriminala. Obično su se koristili prevarom (lažni oglasi za putovanja i zapošljenje) kako bi namamili žrtve i posezali za silom i prinudom da ih odvrate od bjekstva. Maksimalna kazna za trgovinu ljudima je 10 godina zatvora. Vlasti su navele da su primile malo prijava trgovine ljudima, ali su gonile jedan broj slučajeva tokom godine, od kojih je većina imala više od jednog optuženog lica. Na primjer, 6. februara, dva državljanina Crne Gore su optužena za trgovinu ljudima. Nadležni organi su 11. aprila optužili jednog državljanina Crne Gore za trgovinu ljudima i jednog crnogorskog državljanina i tri albanska državljanina za omogućavanje prostitucije. Krivična prijava je podnesena 29. marta protiv Mladena Matovića, Milenka Matovića i Milorada Savovića. Mediji su 26. decembra izvijestili da su članovi porodice Matović osuđeni za trgovinu ljudima na po pet godina zatvora. Koordinator za borbu protiv trgovine ljudima kog je imenovala Vlada i čiji rad ona finansira, koordinirao je rad na borbi protiv trgovine ljudima sa ministarstvima unutrašnjih poslova, pravde, zdravlja i obrazovanja. Vlada je takođe koordinirala svoje antitrafiking napore sa drugim zemljama u regionu, naročito kroz Inicijativu za saradnju u Jugoistočnoj Evropi (SECI centar) u Bukureštu. Na početku godine, kao dio sveukupnog plana reorganizacije policije, posebni tim policije za borbu protiv trgovine ljudima je rasformiran, a njegovi službenici su raspodijeljeni u Odsjek za organizovani kriminal u sklopu Sektora kriminalističke policije; međutim, još su radili na slučajevima trgovine ljudima. Osoblje policije, uključujući graničnu policiju, često nije bilo dovoljno obučeno za prepoznavanje trgovine ljudima. Tokom godine, međunarodne organizacije, uz saradnju crnogorskih organa, sponzorisale su obuku o problemima trgovine ljudima za policiju (uključujući graničnu policiju), tužioce i sudije. Tokom godine nije bilo izvještaja o uključivanju zvaničnika u trgovinu ljudima. Međunarodna organizacija za migracije navela je da u borbi protiv trgovine ljudima veću prepreku predstavlja, zapravo, čak u većoj mjeri nego korupcija, nedostatak obuke službenika. Zakon predviđa neku vrstu zaštite za žrtve trgovine ljudima, razlikujući ih od prostitutki koje podliježu novčanoj kazni, i od ilegalnih migranata koji podliježu deportaciji. Vlasti su se generalno pridržavale ove razlike. Vlasti su ustanovile procedure za upućivanje žrtava trgovine ljudima agencijama za socijalnu pomoć i za njihovu repatrijaciju uz pomoć IOM-a. Lokalne NVO su vodile jedno sklonište u Podgorici koje je finansirala Vlada, i prema Nacionalnom koordinatoru za borbu protiv trgovine ljudima, jedna žrtva trgovine ljudima je bila smještena u tom skloništu, zajedno sa drugih 12 lica koja su tamo bila smještena iz drugih razloga. Kampanje za podizanje svijesti javnosti su nastavljene širom zemlje, a sponzorisala ih je Vlada uz međunarodnu pomoć; međutim, prema anketama IOM-a, manje od 13% srednjoškolaca je bilo upoznato sa problemom trgovine ljudima. Lica sa invaliditetom Zakon zabranjuje diskriminaciju osoba sa invaliditetom u vezi sa zapošljavanjem, obrazovanjem, pristupom zdravstvenoj zaštiti i drugim javnim službama; međutim, društvena diskriminacija protiv lica sa invaliditetom je u praksi ograničavala njihov pristup ovim uslugama, a vlasti nijesu aktivno gonile te prekršaje. Zakon garantuje pristup novim službenim zgradama osobama sa invaliditetom i Vlada je uglavnom primjenjivala ovu odredbu u praksi. Prostorije za osobe sa invaliditetom bile su neadekvatne na biračkim mjestima, iako su vlasti za hendikepirane ili bolesne glasače koji nijesu mogli doći do biračkih mjesta na septembarskim izborima 2006. omogućile glasanje kod kuće. Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Ministarstvo prosvjete i nauke su bili odgovorni za zaštitu prava osoba sa invaliditetom. Nacionalne/rasne/etničke manjineDruštvena diskriminacija protiv etničkih manjina je bila problem. Predrasude protiv Roma su široko rasprostranjene i lokalne vlasti su često ignorisale ili prećutno tolerisale njihovo zastrašivanje ili loš tretman. Po mišljenju jedne lokalne nevladine organizacije, 76% romske populacije bilo je nepismeno, 80% nije govorilo lokalni jezik, 90% je bilo zvanično nezaposleno, 40% nije imalo pristup javnim službama i 90% je živjelo ispod linije siromaštva. Romi sa Kosova, koji se još uvijek formalno, od strane Vlade, smatraju interno raseljenim licima, živjeli su uglavnom u raštrkanim naseljima širom zemlje i često nijesu imali lična dokumenta i pristup osnovnim gradskim službama. Međutim, bilo je manje slučajeva deložacije iz ilegalnih naselja.Vlasti su 2005. godine usvojile akcioni plan za poboljšanje situacije Roma za dekadu 2005-2015. Do kraja godine nije bilo značajnih poboljšanja; međutim, vlasti su 2008. izdvojile oko 584.000 $ (400.000 eura) za ovu svrhu u sklopu "Strategije za poboljšanje položaja Roma u Crnoj Gori 2008-2012." Druge društvene zloupotrebe i diskriminacijaDruštvo je uglavnom pokazivalo antipatiju prema homoseksualcima, dovodeći mnoge homoseksualce u situaciju da skrivaju svoj identitet. Nasilje nad homoseksualcima je bilo rijetko i nije bilo tolerisano od strane Vlade. Nije bilo izvještaja o nasilju i diskriminaciji protiv lica sa HIV/AIDs.
Dio 6 Prava radnika
a. Pravo na udruživanje Zakon ovlašćuje radnike, osim uniformisano vojno i policijsko osoblje, da formiraju sindikate i budu njihovi članovi, po svom izboru, bez prethodnog odobrenja ili pretjeranih zahtjeva, i radnici su koristili to pravo u praksi. Otprilike 95% radne snage u zvaničnoj privredi su članovi sindikata.
b. Pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje Zakon dozvoljava sindikatima da obavljaju svoje aktivnosti bez miješanja i Vlada je štitila to pravo u praksi. Zakon predviđa pravo na kolektivno pregovaranje; međutim, kolektivno pregovaranje bilo je još na početnom nivou. Po zakonu, registrovana radna snaga podliježe kolektivnim ugovorima o radu. Zakon predviđa pravo na štrajk i radnici su koristili ovo pravo tako što su organizovali zakonite štrajkove; međutim, zakon zabranjuje štrajkove vojnom i policijskom osoblju. Nije bilo izvozno-prerađivačkih zona.
c. Zabrana nasilnog ili obaveznog rada Zakon zabranjuje nasilni ili obavezni rad; međutim, bilo je izvještaja da se trgovalo ženama i djecom u svrhe komercijalne seksualne eksploatacije.
d. Zabrana dječjeg rada i minimalna starosna dob za zasnivanje radnog odnosa Postojali su zakoni i politike zaštite djece od eksploatacije na radnom mjestu, uključujući zabranu nasilnog ili prinudnog rada, i zakoni o prihvatljivim uslovima rada. Iako je Vlada uglavnom efikasno sprovodila ove zakone i propise, bilo je izvještaja da se trgovalo djecom u svrhe komercijalne seksualne eksploatacije. Zvanična minimalna starosna dob za zasnivanje radnog odnosa je 15 godina starosti; međutim, u poljoprivrednim sredinama je bilo uobičajeno da mlađa djeca pomažu svojim porodicama u radu. Romska djeca su se takođe bavila raznim neprijavljenim trgovačkim poslovima, kao što su tipično pranje vjetrobrana ili prodaja sitnica, poput novina. Mnoga romska djeca su se takođe bavila prosjačenjem. Međutim, takve prakse nijesu bile široko rasprostranjene. Inspektori iz državne inspekcije rada su bili odgovorni za sprovođenje zakona o dječjem radu. e. Prihvatljivi uslovi rada Minimalna zarada u zemlji od oko 80$ (55 eura) mjesečno nije obezbijedila dostojne uslove života za radnike i njihove porodice. Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja propisalo je minimalnu zaradu; nije bilo izvještaja u toku godine o poslodavcima koji nijesu isplaćivali tu minimalnu zaradu. Zakon propisuje 30-minutnu pauzu u toku dana, ograničava radne sate na 40 nedjeljno, osim u specifičnim vanrednim okolnostima i zahtijeva nepreciziranu premiju za rad koji prevazilazi 40 sati nedjeljno. Ne postoji posebna zabrana trajanja obaveznog prekovremenog rada. Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja efikasno je sprovodilo odredbe koje se odnose na radno vrijeme. Vlada nije dala visoki prioritet sprovođenju bezbjednosti na radu i zdravstvenim propisima. Radnici nijesu imali pravo da izbjegnu radne uslove koji ugrožavaju njihovo zdravlje i sigurnost a da ne ugroze ostanak na poslu.
